DOING WHAT YOU LOVE & LOVING WHAT YOU DO


„Kad sam imao 5 godina majka mi je neprestano govorila da je sreća ključ života. Poslije su nas u školi pitali što želimo biti kad odrastemo, a ja sam zapisao 'sretan'. Rekli su mi da nisam shvatio zadatak, a ja sam odgovorio da oni ne razumiju život.“ Ova riječi Johna Lennona iz temelja su promijenile moj život. Priznajem da sam prije na sreću gledala kao na kratkotrajan bljesak svjetlosti koji se pojavi s vremena na vrijeme, nenadano dođe i isto tako brzo ode, obično uvjetovan nekim postignućem ili ispunjenim ciljem. Život mi se činio kao tamno noćno nebo posuto zvijezdama koje simboliziraju te svijetle trenutke sreće. Često sam čula izjave da ću npr. kada završim školu biti sretna jer više neću imati obaveza, a nakon toga se ista rečenica odnosila i na fakultet. Kada sam diplomirala taj dan zaista i jest bio popraćen osjećajem sreće, ali on je polako izblijedio već do sljedećeg jutra. Ubrzo su uslijedile i nove „mudrosti“ tipa 'kada pronađeš posao bit ćeš sretna'. I to se ostvarilo, ali opet sam se zapitala jesam li sretna i odgovor je bio ne, iako sam radila ono što sam kao djevojčica smatrala zanimanjem iz bajke. Nerijetko se pitam zašto ljudi svoju sreću povezuju s nekim ostvarenjem i sve više uviđam da korijen leži u učenju naših predaka, u nekom od davnina zacrtanom i uvriježenom redoslijedu koji se prenosi s generacije na generaciju, a koji bi navodno sam po sebi trebao podrazumijevati životnu sreću: škola, studij, posao, brak, djeca. Ne krivim ih, i njima su isto usadili njihovi roditelji, međutim ja u takvom rasporedu ne vidim baš puno prostora za pitanja koja bi svatko trebao postaviti samome sebi: jesam li uistinu sretan i što želim od života? Jednom sam čitala o eksperimentu s pet majmuna u kavezu s ljestvama i bananom na vrhu. Kada bi jedan krenuo po bananu ostala četiri su bila polivena hladnom vodom. Znanstvenici su ponavljali postupak svaki puta kada bi se neki od majmuna počeo uspinjati, sve dok na kraju svi nisu odustali i samo promatrali bananu, unatoč iskušenju da je dohvate. Zatim su doveli novog majmuna i on je odmah pokušao doći do hrane, ali su ga preostali povukli dolje. Ista sudbina zatekla je i sve sljedeće koji su zamjenili stare: u kavezu nije ostao nijedan od prvotne skupine, ali se nisu usuđivali penjati ljestvama ili bi bili spriječeni od ostalih. Kada bi majmuni mogli govoriti i kada bi ih netko upitao zašto ne idu po bananu, odgovor bi vjerojatno glasio 'ne znam, tako su me naučili i radim kako i svi drugi', a ustvari se više nitko i ne sjeća pravog razloga. Slično se dogodilo i nama ljudima –  kao da smo usvojili naviku kako je sreća nedostižna i da su rijetki oni koji rade ono što vole. Većina je danas pod stresom na poslu i to je postalo već normalno stanje, a ako kažete bilo što drugo ljudi vas gledaju gotovo s čuđenjem. 
Simon Sinek je rekao: „Naporno raditi za nešto do čega nam nije stalo naziva se stres, a naporno raditi nešto što volimo naziva se strast.“, i po mom mišljenju najbolje definirao globalni uzrok stresa. Prilikom odabira buduće profesije mladi ljudi se pod pritiskom odlučuju za onu koja u društvu slovi kao cijenjena. U mom okruženju to su liječnici i odvjetnici i ustaljena je praksa da djeca doktora automatski i sama studiraju medicinu. Roditelji ih usmjeravaju uz objašnjenje da je to najbolje za njih, ali bez prosudbe jesu li oni sretni zbog toga, odnosno očekuju da potomci žive njihove živote i realiziraju njihove ambicije, što je potpuno pogrešno - svatko je sam zadužen za svoje snove, bez obzira na godine, nikad nije kasno. Kako bi im udovoljila djeca se povinuju i zanemare ono što stvarno vole, s mišlju da će se tome vratiti kasnije, ali to se skoro nikada ne dogodi. Jedan je moj prijatelj bio izvrstan pijanist i želio je upisati glazbenu akademiju, ali su njegovi  roditelji odmah to osujetili govoreći kako tu nema prosperiteta i da je bolje pohađati ekonomski fakultet. Poslušao ih je i nakon studija se zaposlio kao knjigovođa, međutim nije sretan. Moja druga prijateljica, inače doktorica, stalno se žali koliko je umorna i da će se odmoriti tek kada ode u mirovinu. Sve to dokazuje da ni „popularna“ zanimanja ne jamče sreću. Bilo koji posao, ako nije onaj koji smo sami izabrali i koji iskreno volimo, može se ispostaviti kao potencijalni izvor stresa. To se odnosi i na one naizgled fantastične: modni dizajneri, glumci, glazbenici – koliko ih samo, uz sav glamur i obožavatelje, popušta pod stresom ili se okreće raznim porocima. 
Biste li radili nešto i da vas nitko ne plaća za to? Smatram to krucijalnom točkom i suštinskim polazištem pri izboru posla, itekako značajnog segmenta naših života. Uzmemo li u obzir da na njemu provrdemo osam sati dnevno, onda moramo biti sigurni da radimo ono što nas usrećuje. U suprotnome će se stres i nervoza negativno odraziti i na druge aspekte svakodnevice, kao što su veza, brak i odnosi s bližnjima. Steve Jobs je ustvrdio: „Posao će ispuniti velik dio vaših života, a jedini način da budete uistinu zadovoljni jest vjera u vrijednost onoga što radite. A to je moguće samo ako radite ono što volite. Ako se to još nije dogodilo, nastavite s potragom, nemojte se zadovoljiti nečim manjim. Kao sa svime što dolazi iz srca, znat ćete kad to pronađete.“ Financijska sigurnost, stabilnost, slava, ugled i odobrenje drugih čvrsto su se smjestili na pijedestal i diktiraju odlukama, bez procjene je li nešto u skladu s našom prirodom i osobnošću i kako će to na duge staze utjecati na naše duhovno i fizičko zdravlje. Nitko i ništa nas neće učiniti sretnima osim nas samih, drugi mogu pridonijeti, ali sve je uzalud ako smo nesretni unutar sebe. Ne smijemo upasti u zamku i povjerovati da je sreća nedostižan i apstraktan pojam – u svakom trenutku i na svakom životnom polju mi je sami kreiramo. Les Brown je sjajno poentirao: „Groblja su najbogatija mjesta na svijetu i na njima ćete naići na nikad ispunjene nade, nikad napisane knjige, nikad ispjevane pjesme, nikad podijeljene ideje i nikad otkrivene lijekove, a sve zato što se netko nije usudio poduzeti prvi korak, ustrajati i odlučno slijediti svoje snove.“ Nemojte biti jedna od tih osoba, hrabro se otisnite na pučinu, ka onome što vas čini sretnima, vođeni osjećajima. Dugujete sebi raditi ono što volite i biti sretni.

2 comments:

  1. Odličan post! O D L I Č A N :)

    ReplyDelete
  2. Oduševljena sa ovim postom i iskreno ga smatram najboljim na tvom blogu. Većina ljudi sreću smatraju kao nedostižan pojam i za nešto što je rijetko i što je predodređeno samo za rijetke. Takođe, sve je više mladih koji biraju neki posao koji ne vole zbog roditelja, okoline, novca... Smatram da je to pogrešno, jer na poslu provodimo najviše vremena i baš zato treba stvoriti radno okruženje koje nam prija i izabrati nešto što nam je interesantno. Takođe, sreća je stvar izbora i bez obzira na okolnosti, može se biti srećan odlukom da promijenimo ono što nam se ne dopada u našem životu. Svaka čast na postu, voljela bih da vidim više ovakvih tema na tvom blogu. <3

    sweet-dreams-14.blogspot.com - novi post

    ReplyDelete

Back to Top