BEAUTY OF LISTENING


Sluh je neopisivo predivno i neprocjenjivo čulo kojime smo blagoslovljeni. Njime percipiramo najljepše zvukove prirode, cvrkut ptica, romon kiše, šum valova, zvonkost vjetra, sveobuhvatnu rapsodiju svemira, kao i grandiozne operne skladbe, veličanstvene melodije klasične glazbe, upečatljive, moćne i monumentalne tonalitete koji nas uzdižu izvan sfera prostora i vremena, riječi voljenih osoba koje su melem za našu dušu. Mogla bih nastaviti u beskraj, jer ono obogaćuje naše živote na toliko puno razina, a često je i kamen temeljac ljudskih odnosa. Zahvaljujući njemu možemo čuti što nam drugi namjeravaju prenijeti te se nerijetko ističe kako je možda i važnije od sposobnosti govora, jer imamo dva uha i samo jedna usta, što znači da moramo dvostruko više slušati. Bojim se međutim da danas tomu nije tako i da je postalo uvriježeno bez ikakvog ustručavanja iznositi čak i uvredljiva mišljenja ili bezrazložne i nekonstruktivne kritike. Naravno da je potpuno u redu imati slobodu izražavanja vlastitih stavova, ali sve sam više pod dojmom kako svi samo pričaju, ali nitko nikoga ne sluša. Slikovito bih to opisala kao grupu ljudi u kojoj svaki pojedinac lamentira o sebi i svojim sitničavim i ispraznim problemima ili širi ogovaranja i objede na račun drugih, izazivajući zaglušljivu buku u kojoj je i nemoguće raspozanti bilo čiji glas. Dalai Lama je ustvrdio: „Kada govorite, ponavljate ono što već znate. Ali ako slušate, naučit ćete nešto novo.“ Ove su razborite rečenice uistinu točne, ali nekako mi se čini kako su određeni karakteri toliko umišljeni i uvjereni u svoju inteligenciju i znanje pa nemaju nikakvu potrebu poslušati svoje bližnje. Stephen R. Covey, autor knjige „7 navika uspješnih ljudi“, ponudio je vrlo zanimljivu tezu: mnogi ne slušaju kako bi shvatili i usvojili nešto vrijedno, već samo kako bi rastrubili dobivene informacije, osobito ako je u pitanju neki sočan trač. Tome svjedočimo svakodnevno, od žutog tiska koji se ponajviše bazira na degutnatnim vijestima, do društvenih mreža s ništa manje sramotnim objavama, a mase kao da jedva čekaju proslijediti ih dalje, pri čemu svatko čuje, izvlači i umnaža samo ono što mu odgovara.
Osim jedne krajnosti u kojoj ne postoji kultura slušanja, na snazi je i druga u kojoj ljudi uopće i ne pokušavaju komunicirati. Nebrojno sam puta vidjela skupinu za istim stolom oko kojega vlada tišina jer svi fanatično bulje u svoje pametne telefone, katkad prekinuta tek ponekim „pogledajte ovo“ ili međusobnim dijeljenjem nekog videa ili fotografije. Također, o kakvoj se god socijalnoj interakciji radilo, neizbježno dolazi do trenutka poput „ovo je važno i neodgodivo, moram to provjeriti“. Tehnologija nam je omogućila povezanost kao nikada prije, mogućnost da nazovemo obitelj i prijatelje s ogromnih udaljenosti i kad god to poželimo, ali nas je istovremeno i strahovito razdvojila. Spali smo na stupanj robova onoga što smo sami stvorili, a blještave spravice upravljaju našom sviješću i ponašanjem. Bez obzira na vrstu druženja, čim se začuje zvučni signal nestaje sve drugo i ljudi kao ovisnici odmah zanemaruju osobu koja je pred njima, koja im se obraća, uz poznatu floskulu „samo ti pričaj, slušam ja tebe“. Ali ne slušaju, ne na način u kojem ne bi propustili nešto značajno što bi im mogli izreći. Kada se izgubi kontakt očima, a pozornost odluta, osjećam se kao da govorim zidu. Možda sam previše stroga, ali kada sam s nekim na kavi ili u šetnji, obavezno isključim sve tonove kako bih se mogla posvetiti sugovorniku. Propušten poziv, poruka, Facebook i Instagram notifikacija mogu pričekati, svijet neće propasti ukoliko iste sekunde ne odgovorimo.
Slušati druge ljude jedna je od tajni uspjeha. Bernard Baruch u tom smislu izjavljuje: „Većina uspješnih ljudi koje poznajem su oni koji više slušaju, a manje govore.“ Slušanjem se uči i stječe mudrost, kao što je zborio veliki glazbenik Jimi Hendrix, a Ernest Hemingway je poručio: „Volim slušati. Puno sam naučio slušajući pozorno, što nažalost mnogi ne čine.“ Apsolutno to podržavam i bez obzira na suštu očiglednost, s tugom primjećujem kako je Hemingway bio u pravu – ogroman broj ljudi jednostavno ne zna ili ne želi slušati. Ponekad je dovoljno, kako bismo nekome pomogli, samo saslušati tu osobu, ali bez prekidanja i brzopoteznih savjeta i rješenja, uz samokontrolu i razumijevanje. Kao sramežljivoj tinejdžerici bilo mi je teško započeti konverzaciju ili biti u središtu pažnje, više mi se sviđalo držati se malo postrance i promatrati. Ne znam jeste li to opazili, ali riječ listen sastavljena je od istih slova kao i silent. Nemojte me krivo doživjeti, ne zalažem se za pokorno slušanje drugih, poželjno je jasno i glasno uobličiti svoje uvjerenje, pogotovo ako se s nečim ne slažete ili je u koliziji s vašim načelima, ali to isto moramo dozvoliti i svima ostalima i potruditi se razmotriti i njihovu točku gledišta. Također, ako vam netko trati vrijeme neumornim verglanjem o istim temama i kvazi teškoćama, bez ikakvog nastojanja da nešto promijeni u svom životu, ni tada nije uputno ostati nijem. Dean Jackson je ilustrirao slušanje kao umjetnost koja zahtijeva usredotočenost prije talenta, duh prije ega i druge prije nas samih. Svi to nosimo unutar sebe, a jedini zadatak je prihvaćanje te vrline. Doista nije komplicirano slušati s empatijom, voditi razgovor koji će nas oplemeniti, podučiti, nasmijati i naposljetju iznjedriti lijepe uspomene. Ključno je uzajamno davanje i primanje, poštovanje, naizmjenično govorenje i slušanje, ono istinsko koje je odlika unutarnje ljepote. Što ste tiši, više ćete čuti i vjerujte da nagrada neće izostati, s takvim će vam se stajalištem ljudi lakše otvoriti i pamtiti vas kao nekoga kome je iskreno stalo.

No comments:

Post a Comment

Back to Top