DEAR 2020... BEAUTY OF HOPE


Zakoračili smo u 2020., ne samo u novu godinu, već i u novo desetljeće. Kako je svaki početak obilježen nadom, ovo je savršen trenutak za napisati nekoliko riječi o njoj. Nada živi negdje duboko u svima nama, bez obzira jesmo li veseli, tužni, uplašeni, razočarani, svijeni pod teretom teških životnih okolnosti, ona ustraje, tiha vječna vatra što kao krijesnica tinja u najcrnjoj noći, svjetionik u neprovidnoj tami, ponekad skrivena, često i sama, napuštena, naizgled luda i bezumna, ali, paradoksalno, a to je za mene osobno njena istinska i na ovome svijetu jedinstvena vrijednost, jača što je razloga za nju manje. Christopher Reeve je rekao: „Nada je san na javi. Ako se odlučite za nju, sve je moguće.“ I upravo je ona taj postojani glas koji nas potiče na još jedan pokušaj kada nam svi govore da odustanemo, jer možda će baš on učiniti razliku i ostvariti naše snove. Ne mogu zamisliti ništa strašnije od života bez nade, bez te pokretačke sile kojoj dugujemo sve naše uspone i dostignuća. Naime, čvrsto vjerujem kako nitko u povijesti ne bi postigao ništa bez nade u uspjeh svoje ideje ili onoga što je naumio. Nada nikada ne nestaje, u to sam također uvjerena, mi samo zaboravljamo na nju, nerijetko i opravdano, jer sam i predobro svjesna s kakvim se bezizlaznim strahotama ljudi svakodnevno suočavaju. Međutim, ona sama nije dostatna, ona je samo podstrek, a mi, i nastojim to osobito naglasiti, moramo djelovati, ne smijemo ostati ravnodušni i odbaciti je, ništa nam neće pasti s neba, što god da je predmet naših želja, naša je obveza potruditi se i nastaviti ulagati napore ne bi li realizirali svoje planove i zamisli. Siječanj je stoga idealna prilika za analizu onoga što težimo izmijeniti, za smišljanje strategije nadvladavanja i poboljšavanja onoga čime nismo zadovoljni. Iskustvo me naučilo da nije nimalo jednostavno pogledati samoga sebe u zrcalu i priznati si zablude i pogreške, ali to je, uz navještaj boljitka što izvire iz srca nade, prvi, ključni i presudni korak na putu ka sreći.
Oduvijek sam bila samokritična, ali nažalost ne u pozitivnom smislu. Iako sam u svemu uvijek davala svoj maksimum, preoštro sam si sudila, konstantno pronalazila zamjerke i mislila kako nisam dovoljno dobra, drugim riječima nedostajalo mi je samopouzdanja. Unatoč različitim podvizima koje je moja okolina prepoznala, u meni je taj osjećaj bio stalno prisutan i vrebao iz nekog maglovitog kutka moje nutrine, sve dok nisam uvidjela pravi i enormni problem, to da ne živim u skladu sa samom sobom odnosno da pokušavam biti netko drugi. Naravno, tu je spoznaju odamah popratilo i saznanje da je uzrok tolike moći svih gore navedenih čimbenika nedostatak vlastitog unutarnjeg mira. Zato sam rezolutno riješila u narednom razdoblju poraditi na sebi, biti ponosna kada je to umjesno, ali isto tako i upijati lekcije iz svojih padova, ostajući vjerna onome što ja zaista jesam. Želim zavoljeti samu sebe, nepretenciozno i bez umišljenosti ili taštine, iznova se upoznati, putovati, radovati se svakom izlasku sunca, uživati u vremenu provedenom s obitelji i prijateljima i čuvati uspomene koje ću usput stjecati, ne trateći ni jedan dan svoga života na očajanje i beznađe, pogotovo ako su oni produkt moje nesigurnosti.
Prijašnjih sam si godina postavljala ciljeve koji su skretali moju pozornost s onoga doista bitnoga, koji su me takoreći obmanjivali, crpili moju snagu, uljujkujući me u plašt iluzije. Ove sam ih se godine odrekla, jer me očekuje najveći izazov dosad, ovaj koji sam opisala, iz kojega ću izvući najveću korist, ja i moji bližnji. I ne bojim ga se, nimalo, znam da će nada biti moj odani suputnik i neprocjenjivi savjetnik, strah me samo života bez sebe same. 1. siječanj nije jedina instanca pogodna za upuštanje u potragu za sretnim zgodama, za promjenama, svaki je dan osvježavajuće vrelo koje neumorno žubori obiljem uzbuđenja u bogatstvu postojanja, kristalna vrata u novo poglavlje. A kada me preplavi turobno raspoloženje, sjetim se predivne A Rainy Night In Soho, pjesme koju neizbježno povezujem s nadom, sjajnom zvijezdom što osvjetljava sumrak koji se nadvija nada mnom, lučonošom što raspršuje veo melankolične sjete, i utješnog stiha prepunog neke trijumfalne izvjesnosti: „Still there's a light I hold before me…“ 

2 comments:

Back to Top